Za katolike su molitve svetaca i anđela najprirodnija stvar na svijetu. Ta se praksa njeguje i u službenim liturgijama Crkve i u osobnim molitvama. No, ne doživljavaju svi kršćani to na isti način. Za protestante je ova praksa često strana i nerazumljiva, a neki čak vjeruju da je beskorisna ili da graniči s idolopoklonstvom.
Protestantski pogled na molitvu svetaca
Protestanti često ističu da molitva upućena svecima i anđelima nije u skladu sa Svetim pismom te da se time ugrožava uloga Isusa Krista kao jedinog posrednika između Boga i ljudi. Biblijski stih koji se pritom često citira dolazi iz Prve poslanice Timoteju 2,5: “Jer jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi – čovjek Krist Isus.”
Prema protestantskom shvaćanju, traženje zagovora svetaca kod Boga može se doživjeti kao preuzimanje Kristove uloge, što je za njih teološki neprihvatljivo. No iako ovaj argument na prvi pogled djeluje uvjerljivo, dublja analiza otkriva da se logika ne može dosljedno primijeniti.
Posredništvo u različitim oblicima
Sveto pismo prikazuje razne osobe koje djeluju kao posrednici između Boga i čovjeka, bez da time umanjuju Kristovu jedincatost. Starozavjetni proroci i anđeli često prenose Božje poruke ljudima, čime sudjeluju u posredništvu koje ne ugrožava božansku hijerarhiju.
U Prvoj poslanici Timoteju 2,1–3 sveti Pavao potiče vjernike da se mole za sve ljude – što je oblik duhovnog posredovanja. Kad molimo za druge, sudjelujemo u posredničkoj ulozi, a da pritom ne umanjujemo Kristovu jedinstvenu funkciju posrednika spasenja. Po istoj logici, ni sveci ni anđeli ne uzurpiraju Kristovu ulogu ako ih molimo da se mole za nas.
Biblijska potpora zagovoru svetaca
U Novom zavjetu, osobito u Knjizi Otkrivenja, nalazimo biblijske potvrde nebeskog zagovora. U Otkrivenju 5,8 i 8,3–4 anđeli i nebeska bića prinose zlatne zdjele s molitvama svetaca na oltar pred Boga. Te zdjele simbolički prikazuju molitve vjernika koje svetci i anđeli posreduju pred Božjim prijestoljem.
Poruka ovih ulomaka je jasna – sveci i anđeli mogu prenositi naše molitve Bogu, što potvrđuje opravdanost traženja njihova zagovora. Stoga, praksa molitve svecima i anđelima ne samo da nije idolopoklonska, već je duboko ukorijenjena u biblijsku i crkvenu tradiciju.
Zaključak: vjera u zagovor svetaca i anđela
Katolici mole svece i anđele s povjerenjem da njihova molitva ima snagu pred Bogom, ne kao zamjena za Krista, već kao izraz zajedništva svetih. Biblijska i teološka podloga za ovu praksu pokazuje da je riječ o obliku duhovne povezanosti, a ne idolopoklonstva. U tom svjetlu, zagovor svetaca ostaje dragocjen dio katoličke duhovnosti i liturgijskog života.
