Koje je naše krajnje odredište?
Kao kršćani 21. stoljeća, često mislimo da je naš krajnji cilj provesti vječnost u nebu. Znamo da kad naša tijela umru, naše će duše živjeti dalje i suditi po Božjoj volji. **Međutim**, krivo je misliti da je nebo naš konačan cilj. Naša vjera nas uči nečemu većem – **uskrsnuću mrtvih**.
Pažljivo promatrajući Novi zavjet, vidimo da Sveto pismo potvrđuje odlazak duše ka Bogu nakon smrti. Sveti Pavao piše: “Za mene da živim je Krist, a umrijeti je dobitak… Moja je želja da odem i budem s Kristom, jer je to daleko bolje.” (Filipljanima 1:21-24). Ipak, Pavao naglašava važnost **uskrsnuće mrtvih**. On objašnjava: “Krist je odgajan iz mrtvih, prvi plodovi onih koji su zaspali… svatko je u svom vlastitom nalogu.” (1. Korinćanima 15:20-23).
**Uskrsnuće mrtvih** je mjesto gdje naša tijela ponovo ustaju, kao Isusovo prije 2000 godina, i mi ćemo ponovo biti cjeloviti. Uskrsnuće će prema Svetom Pavlu biti bolje od nebeskog života. On koristi metaforu zgrada i odjeće: “Ako je zemaljski šator u kojem živimo uništen, imamo zgradu od Boga…” (2. Korinćanima 5:1-4). “Zemaljski šator” predstavlja naša tijela, a “zgrada od Boga” tijelo uskrsnuća. Ovdje Pavao kaže da **želimo biti odjeveni** u uskrsličko tijelo, koje nije podložno slabostima ovog života.
Sveti Pavao promiče ideju da **uskrsnuće nadmašuje nebo**. Biti duša bez tijela podrazumijeva neku vrstu nepotpunosti, kao golotinja koja signalizira nedostatak nečega bitnog – tijela. Bog nas je stvorio s tijelima i dušama, i smrt nikada nije bio njegov plan. Zato je uskrsnuće mrtvih ključno. Naši krajnji vidici trebaju biti usmjereni na uskrsnuće, kada ćemo postati sve što smo trebali biti u tijelu i duši.