Uskrsnuće mrtvih: Naš konačni cilj iznad nebeskog života

Koje je naše krajnje odredište?

Kao kršćani 21. stoljeća, često mislimo da je naš krajnji cilj provesti vječnost u nebu. Znamo da kad naša tijela umru, naše će duše živjeti dalje i suditi po Božjoj volji. Međutim, krivo je misliti da je nebo naš konačan cilj. Naša vjera nas uči nečemu većem – uskrsnuću mrtvih.

Pažljivo promatrajući Novi zavjet, vidimo da Sveto pismo potvrđuje odlazak duše ka Bogu nakon smrti. Sveti Pavao piše: "Za mene da živim je Krist, a umrijeti je dobitak… Moja je želja da odem i budem s Kristom, jer je to daleko bolje." (Filipljanima 1:21-24). Ipak, Pavao naglašava važnost uskrsnuće mrtvih. On objašnjava: "Krist je odgajan iz mrtvih, prvi plodovi onih koji su zaspali… svatko je u svom vlastitom nalogu." (1. Korinćanima 15:20-23).

Uskrsnuće mrtvih je mjesto gdje naša tijela ponovo ustaju, kao Isusovo prije 2000 godina, i mi ćemo ponovo biti cjeloviti. Uskrsnuće će prema Svetom Pavlu biti bolje od nebeskog života. On koristi metaforu zgrada i odjeće: "Ako je zemaljski šator u kojem živimo uništen, imamo zgradu od Boga…" (2. Korinćanima 5:1-4). "Zemaljski šator" predstavlja naša tijela, a "zgrada od Boga" tijelo uskrsnuća. Ovdje Pavao kaže da želimo biti odjeveni u uskrsličko tijelo, koje nije podložno slabostima ovog života.

Sveti Pavao promiče ideju da uskrsnuće nadmašuje nebo. Biti duša bez tijela podrazumijeva neku vrstu nepotpunosti, kao golotinja koja signalizira nedostatak nečega bitnog – tijela. Bog nas je stvorio s tijelima i dušama, i smrt nikada nije bio njegov plan. Zato je uskrsnuće mrtvih ključno. Naši krajnji vidici trebaju biti usmjereni na uskrsnuće, kada ćemo postati sve što smo trebali biti u tijelu i duši.