Zašto katoličanstvo? Jer nudi istinski oprost
Kao mnogi ljudi koji su odrastali, vjerovao sam u Boga, no nisam imao snažnu osobnu vjeru. Molio sam se samo u posebnim prigodama izvan Crkve i nikada nisam čitao Bibliju sam. Često sam prihvaćao koncept poznat kao “moralistički terapijski deizam”. Ovaj pristup vjeruje da se Bog bavi dvjema osnovnim stvarima: osiguravanjem moralnog ponašanja (moralistički) i pomaganjem da se ljudi osjećaju bolje (terapijski). Tokom studija shvatio sam dva ogromna problema s ovim pogledom. Prvo, od nas ne zahtijeva ništa, a drugo, ne nudi ništa značajno.
Katolicizam nudi radikalno drugačiji odgovor. Kaže da jedini način oslobođenja od grijeha nije kroz osobne napore, već kroz prihvaćanje Božjeg oprosta, postignutog Isusovom smrću na križu. Isusova žrtva omogućava naše izlječenje od grijeha. Protestantski kršćani vjeruju da oprost dolazi molitvom Isusu, no često se javlja sumnja je li grijesi zaista oprošten. U katolicizmu, Isus svojim učenicima daje moć opraštanja grijeha, što zahtijeva verbalno ispovijedanje grijeha.
Kao mladi student, počeo sam uviđati prednosti katoličkog pristupa kroz praksu ispovijedi. Kada se ispovijedamo svećeniku koji je ovlašten posredovati u Božje ime, možemo sigurno znati kada su nam grijesi oprošteni. Mogućnost da podijelimo teret krivnje, uz savjetovanje i molitvu svećenika, daje nam objektivnu sigurnost u Božji oprost.
Prvo iskustvo ispovijedi
Sjećam se svojeg prvog odlaska na ispovijed tijekom zadnjeg semestra na fakultetu. Prijatelji su mi pričali koliko se osvježeno osjećaju nakon ispovijedi, što me istovremeno fasciniralo i zbunilo. Kada sam konačno odlučio otići, osjetio sam sram i nesigurnost, no svećenik je bio ljubazan i strpljiv, vodeći me kroz cijeli proces. Osjetio sam neobičnu lakoću dok sam izgovarao grijehe; svećenik nije pokazao ni šok ni osudu, molio se uz mene.
Nakon ispovijedi, svećenik me podsjetio na važnost čina pokajanja, koji dopušta istinsko oproštenje samo ako istinski žalimo za svoje grijehe i imamo čvrstu namjeru izbjeći ih u budućnosti. Kod svoje prve ispovijedi osjetio sam duboko oslobađanje, a to iskustvo otklonilo je moju sumnju u milost koju dobivam kroz sakrament.
U godinama nakon što sam postao katolik, često me dirnulo vidjeti ljude kako se vraćaju sakramentu ispovijedi nakon desetljeća odsustva. Ta ekstremna milost koju Crkva nudi nije samo velika utjeha, već je i djelo milosrđa koje nas približava Bogu. Crkva nije mjesto osude, već svjetionik nade, nudeći pomilovanje čak i najgorim među nama.