Je li Bog doslovno stvorio svijet za sedam dana?
Mnogi danas gledaju na Bibliju kao na zbirku bajki koje inteligentni ljudi teško mogu shvatiti ozbiljno. Priča o stvaranju u sedam dana često je meta ismijavanja. Moderna znanost tvrdi da je svijetu trebalo mnogo više od sedam dana da se formira. Kao odgovor, neki kršćani vjeruju da se Biblija ne treba doslovno tumačiti. Umjesto toga, smatra se da priča o stvaranju prenosi **teološke istine**, a ne znanstvene činjenične podatke.
Problem s takvim pristupom je što mnogi ljudi čitaju Bibliju kroz prizmu moderne znanosti, uzimajući znanost kao standard istine. **Biblijski tekst** ne nudi nikakvu indikaciju da bi se trebao figurativno tumačiti, pa njegovo doslovno shvaćanje može dovesti do proturječnih zaključaka. Pokušaj spašavanja Svetog Pisma tako da mu se nameće značenje koje nije zamišljeno u osnovi nije iskreno i priznaje znanost kao ispravniju.
Obrasci u stvaranju
Ako detaljno pregledamo šest dana stvaranja, primijetit ćemo obrazac. Tri dana Bog stvara staništa ili okruženja, a zatim naredna tri dana ta staništa ispunjava živim bićima. Na primjer, prvog dana Bog stvara svjetlost, a četvrtog dana Sunce i Mjesec. Drugog dana stvara nebo i more, a petog ptice i morske stvorove. Trećeg dana nastaje suha zemlja, a šestog kopnene životinje, uključujući čovjeka.
Problem nastaje prvog i četvrtog dana jer svjetlost i razdvajanje dana i noći nastaju prije Sunca i Mjeseca. Ovo je u izravnoj proturječnosti prirodnim zakonima. Argument da Bog može čudesno stvoriti svjetlost bez Sunca odbacuje se jer priča o stvaranju ukazuje da Bog nije djelovao kroz čuda koja su suprotna prirodnim zakonima.
Zaključak o figurativnom tumačenju
Da bismo riješili ove proturječnosti, moramo priznati da su svjetlo i Sunce prvi i četvrti dan dio književnog obrasca, a ne točna kronologija događaja. To pokazuje da su autorove namjere bile strukturirati priču u lijep, **uredan uzorak**, a ne osigurati povijesnu ili znanstvenu točnost. Priča treba biti shvaćena kao pjesnički i figurativni opis Božjeg stvaranja.
Tako možemo ukazati na to da Stari zavjet ne dolazi u sukob sa znanošću. Priča o stvaranju nije doslovan povijesni zapis, već književno sredstvo za dostavu teoloških poruka o svijetu i našem mjestu u njemu. Prema tome, nema stvarne kontradikcije između vjere i znanosti; oboje imaju svoje mjesto u razumijevanju svijeta.